Javna rasprava za ovaj dokument je završena.

Savjetovanje o Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka prijedloga Zakona o zaštiti na radu

5 komentara na cjelinu

Cjelina I - PROBLEM

Članak 1. Problem

Činjenice o ozljedama na radu, oboljenjima od profesionalnih bolesti te o štetama koje su uzrokovane oštećenicima (osobito radnicima, te fondovima zdravstvenog i mirovinskog osiguranja), ukazuju na visok stupanj neefikasnosti (primarne i sekundarne, i to kako institucionalne, tako i pravne) važećeg sustava za zaštitu zdravlja i sigurnost radnika na radu i u vezi s radom.

Primjena važećeg Zakona o zaštiti na radu počela je 1. siječnja 1997.

U razdoblju od 1997. do 2011. evidentirane su 317.774 ozljede na radu, od 1997. do 2010. dijagnosticirana su 2112 oboljenja od profesionalnih bolesti, a 734 radnika poginuli su na radu i u vezi s radom. Prema metodologiji MOR-a ostvarenu, odnosno evidentiranu štetu u slučaju smrtnog stradanja na radu treba dodatno opteretiti sa 7500 radnih dana po smrtnom slučaju, kako bi se približno dobili realni pokazatelji ukupne štete koju uzrokuje gubitak ljudskog života na radu. U slučaju iskazanih ozljeda na radu, koje su uzrokovale smrt 734 radnika, to bi bio dodatni gubitak od oko 40.406.700 radnih dana, koji bi prema prosječnoj bruto cijeni rada ostvarenoj u tom razdoblju u RH prelazio 12 milijardi kuna.

Također, od 1997. do 2011. izgubljena su 13.130.933 radna dana zbog bolovanja. Njihova novčana protuvrijednost, utvrđena na osnovi prosječne bruto cijene rada ostvarene u tom razdoblju u RH, prelazi četiri milijarde kuna, a prosječni godišnji troškovi bolovanja prelaze 110 milijuna kuna u dijelu u kojem ih snosi obvezno zdravstveno osiguranje (ukupno u promatranom razdoblju prelaze milijardu kuna).

MOR i EU drže da su gubitci zbog ozljeda na radu i profesionalnih bolesti rasipanje resursa, ako/kada godišnje prelaze dva posto BDP-a države članice, te da ukazuju da je sustav prevencije neefikasan i da treba neodložno pristupiti njegovom unapređivanju. Procjenjuje se da ukupni bruto gubitci u RH prelaze dva posto prosječno godišnje ostvarenog BDP-a u promatranom razdoblju, ako se iskazanim podacima dodaju troškovi mirovinskog osiguranja uzrokovani ozljedama na radu i profesionalnim bolestima te troškovi socijalnog zbrinjavanja osoba koje su stradale na radu a da ti slučajevi nisu bili prijavljeni i evidentirani u službenoj statistici kao ozljede ili oboljenja na radu, pa se o iznosu može tek spekulirati.

Dok za razdoblje 2002. – 2007. iz podataka obveznog zdravstvenog osiguranja proizlazi da je u RH-u bilo 144.509 ozljeda na radu, prema objavama Državnog zavoda za statistiku u istom razdoblju dogodile su se 402.614 ozljeda na radu, što ukazuje na visok stupanj neusklađenosti izvješćivanja o temeljnim činjenicama. U ovom drugom slučaju podatke Državnom zavodu za statistiku dale su ordinacije obiteljske medicine i/ili medicine rada.

Provedba zaštite na radu oslanja se na definiciju „ozljede na radu“ propisanu Zakonom o mirovinskom osiguranju, koja ne odgovara ESAW metodologiji izvješćivanja, koju će RH kao država članica EU-a morati primjenjivati. Ta neodgovarajuća definicija analogno se primjenjuje do 2012. u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja, dok Zakonom o zaštiti na radu uopće nije definiran taj važan pojam, kao oblik štete na radu, a niti pojmovi „profesionalna bolest“ te „bolest u vezi s radom“, pa se ukupno izvješćivanje o štetnim događajima na radu uglavnom svodi tek na one koje je osiguratelj priznao kao ozljede, odnosno profesionalne bolesti.

Statistički prikrivena neučinkovitost sustava zaštite na radu je najteža posljedica nepostojanja središnje institucije odgovorne i nadležne za prikupljanje, obradu, interpretaciju i izvješćivanje o svim činjenicama u vezi sa štetnim događajima na radu i u vezi s radom (protivno inozemnoj praksi, u RH-u ne postoji središnje upravno tijelo i Data Collector). Istovremeno, uočavaju se i nedovoljni administrativni kapaciteti, neučinkovita koordinacija, nekooperativnost, različiti pristup rješavanju problema i ostale administrativne prepreke efikasnom ostvarivanju obveza utvrđenih pravnom stečevinom EU-a iz područja zaštite na radu.

Primarna pravna neefikasnost očituje se u činjenici da su inspektori rada u razdoblju od 1997. do 2011. utvrdili 24.794 nezakonitosti na mjestima rada (osobito obavljanje radnih postupaka na način suprotan propisanim pravilima zaštite na radu, obavljanje poslova s neispravnih radnih površina, obavljanje poslova bez razrađenih mjera sigurnosti, uporaba neispravnih sredstava rada, nerazrađena organizacija rada, rad bez primjene zaštitnih sredstava i opreme za rad na visini, smrtno stradanje na radu osoba koje su radile „na crno“, ozljeđivanje naučnika i učenika na praktičnom radu i sl. ).

U cilju ostvarivanja sekundarne pravne efikasnosti inspektori rada donijeli su 14.504 rješenja (zabrana korištenja sredstava rada, zabrana opasnih postupaka, naređenja o udaljavanju radnika s poslova za koje ne ispunjavaju propisane posebne uvjete za rad, pečaćenje sredstava rada i dr.) te su podnijeli 14.236 optužnih prijedloga zbog osnovane sumnje u počinjenje 21.636 prekršaja. Međutim, obaviješteni su od nadležnih prekršajnih sudova da je zastara nastupila u čak 2262 predmeta (15,88 posto), što upućuje na značajnu institucionalnu sekundarnu neefikasnost.

Suprotno presudama Europskog suda pravde, Zakonom o zaštiti na radu propisana je mogućnost (dopuštenje) angažiranja vanjske ovlaštene organizacije za stručne poslove zaštite na radu, kada poslodavac ne može zaposliti stručnjaka za zaštitu na radu. Pravna stečevina EU-a propisuje obvezu s tim u vezi i nalaže državama članicama da je prenesu u nacionalni pravni poredak (usp. članak 7. stavak 3. Direktive 89/391/EEZ te presude u predmetima C-49/00, C-441/01 i C-428/04).

Zakonom o zaštiti na radu područje primjene ratione personae propisano je suprotno odredbi članka 2. stavka 2. Direktive 89/391/EEZ te suprotno praksi Europskog suda pravde koja se odnosi na tumačenje te odredbe (usp. presude C-241/99, spojeni predmeti C-397/01 do C-403/01, C-52/04, C-132/04 i C-428/04).

U važećem Zakonu o zaštiti na radu nedostaju odredbe o mjerama zaštite radnika od psihosocijalnih rizika i psihofizioloških napora na radu (stres, uznemiravanje, verbalni i drugi napadi na radnike, monotoni poslovi, normirani rad i sl.), što je suprotno pravnoj stečevini EU-a iz područja zaštite na radu, prema kojoj poslodavac mora procijeniti sve rizike na radu i zaštititi radnika od izloženosti svim utvrđenim rizicima.